Happy Chez Moi je nedavno napisala post o tome zašto je napustila facebook. Nisam se složila s tim postom i dobila "predivan" reply koji se taknuo i moje inteligencije (hvala draga, moj 160+ IQ te pozdravlja) pa sam odlučila napisati ovaj post - zašto ja volim fejs. Uz ovo bih mogla napisati i post o ljudima koji samo vole dupelisce na svom blogu a nedaj bože drugačije mišljenje ali o tome drugi put. Ipak, ne smijem zanemariti da ljudi katkad imaju loš dan pa burno reagiraju na sitnice na netu pa joj to ne uzimam za zlo jer ima krasan i zanimljiv blog.
Vratimo se na temu - kao što već svi znaju uskoro se udajem. U drugom gradu. Mala svadba ali velike obveze. Sve se pretvara u veliku obvezu kada stvari dogovarate "na daljinski". Kako je hrvatska zaostala zemlja, jako puno firmi uopće nema web stranicu ili im je stranica užasne kvalitete. Ali tu uskače fejs. Osim što za pojedine stvari odmah vidite slike (restorane, cvjećarne, frizere..) odmah vidite i komentare zadovoljnih/nezadovoljnih korisnika.
Do sada sam preko fejsa pronašla salon u kojem sam iznajmila vjenčanicu, rasvjetu, cvjećara, vizažisticu i frizerku a dogovaram rasvjetu. U Osijeku nemam nikoga kog bih mogla poslati da te sve stvari obavi umjesto mene a i da imam, nisam od onih ljudi koji prebacuju obveze na druge. Perfekcionist sam i najviše volim stvari rješavati sama i tu mi je fejs jako pomogao.
Druga stvar zbog koje volim fejs je - druženje. Ne dodajem na fejs ljude koje ne znam ili s kojima nemam nikakav kontakt. Prije sam ih još i imala ali sam pobrisala sve viškove i ostavila samo bitne ljude. Ne postam statuse ni gluposti skoro nikad, ne igram igrice na fejsu, ne klikam na tuđe linkove i iako se među dragim ljudima našlo onih koji stalno postaju gluposti, lagano sam kliknula unfollow i problem riješen.
Stvar je u tome da je većina mojih legica u drugim gradovima/zaposleno. Znači nemamo vremena sjediti i pričati na telefon po sat-dva svaki dan. Ali pričamo svaki dan. Preko fejsa, preko gmaila, sms, ovo ono...
Neki od meni najdražih ljudi, kao moja kuma D1, su na drugom kraju države. Ona također ima malo dijete i po ljetu zna raditi smjene od 12h. Mislim da bi bila "oduševljena" da joj to malo vremena koje provodi s djetetom pokušavam oduzeti svojim brbljanjem na telefon. Ovako sms-ići, porukice prek fejsa i stalno smo u kontaktu, stalno znamo što ona druga radi a možemo odgovarati jedna drugoj kad nam paše i kad stignemo.
Onda su tu moje drage blogerice. Da, ne znamo se. Da, ne idemo na kave i da slomim nogu vjerojatno ne bi mogle doći vidjeti me u bolnicu. Ali bi mi poslale stopedeset poruka da brzo ozdravim i slale ljubav sa svih strana svijeta. Nije pomoć samo materijalna stvar, neki od nas cijene i male geste iz daleka.
Da završim svoju pripovijest - fejs je kao i auto, možete sjesti u njega pijani, voziti kao luđak, ne obazirati se na pravila i onda okriviti auto kada završite u zatvoru. Ili možete paziti kako ga koristite a on će vas zauzvrat odvesti na divna mjesta i do divnih ljudi.
